Prva ozbiljna politička analiza Ivana Grubišića

13 01 2013

Prije desetak dana u tjedniku “Globus” velikim se intervjuom javnosti obratio saborski zastupnik i kandidat za novog gradonačelnika Splita don Ivan Grubišić. Samo četiri-pet dana kasnije dobio je cijeli sat u emisiji “Nedjeljom u 2” na javnoj televiziji da potanko izloži svoj politički svjetonazor. To je neobično mnogo ekskluzivnoga medijskog prostora za vođu jedne lokalne političke organizacije koja ima dva saborska zastupnika. Ostave li se postrance te neobične okolnosti, Grubišićevi istupi zanimljivi su kao znak duha vremena i izraz političkoga i društvenog stanja u kojemu živimo.

Taj umirovljeni i suspendirani sluga Katoličke crkve u Hrvatskoj u “Globusu” je javnosti opisao svoje radne zastupničke dane podrobno, iskreno i zapanjujuće nerefleksivno, onako kako to nije učinio nitko u dosadašnjoj parlamentarnoj povijesti zemlje. U svojoj “dizajnerski uređenoj garsonijeri” na Trgu bana Josipa Jelačića iz koje puca pogled na najljepši dio Zagreba, a koju je unajmio za pet stotina eura mjesečno, don Grubišić budi se svako jutro u pola sedam, pomoli se Bogu i doručkuje, a potom odšeta do obližnjeg Sabora. Ondje ga dočeka tajnik njegova zastupničkoga kluba – koji, osim njega, čine još jedan politički anoniman zastupnik s njegove liste i predstavnik mađarske manjine – koji ga informira o najvažnijim točkama saborskog zasjedanja “tako da ne moram sve čitati”. Don potom ulazi u sabornicu, sjeda u zadnji red klupa odakle zbog kuta u kojemu sjedi ne čuje i ne razumije ništa od onoga što govore drugi zastupnici i što se zbiva na sjednicama. Nakon deset mjeseci sjedenja u blaženoj neupućenosti, Grubišić je dobio slušalice pa sad čuje ono što se govori. Nakon iscrpljujućeg prijepodneva, umirovljeni sluga Božji u 13 sati odlazi u saborski restoran na ručak, nakon toga spusti se Radićevom do svoje “dizajnerski uređene garsonijere” na glavnome zagrebačkom trgu gdje nešto čita prije nego što otpočine kako bi navečer opet bio svjež za nastupe na tribinama i druženja s istomišljenicima i znancima.

”Strepi za ovaj narod”

Kad dođe vikend, don se Dalmatinom uputi u Split da udahne morskog zraka i ugrije se na mediteranskom suncu. Ne govori ništa o svojem radu na terenu sa splitskim biračima koji su ga poslali u Sabor, ali ističe da “strepi za ovaj narod”. Zacijelo ga je “strepnja za ovaj narod” i nagnala da u poznoj životnoj dobi napusti mirne samostanske dane ispunjene duhovnom kontemplacijom i upusti se u težak i odgovoran politički život. Jer, život saborskog zastupnika don Ivana Grubišića težak je i odgovoran, premda je cijelu godinu proveo kao nijemi svjedok političkih zbivanja. Ne istupa, ne govori i ne raspravlja u sabornici, a samo se sporadično oglasi u estradnim prilozima informativnih emisija privatnih televizijskih kuća u kojima narodni zastupnici i zastupnice upoznaju svoje birače s time što sanjaju, boje li se mraka, jesu li bili nemirna djeca, gdje će ljetovati, kakve kupaće kostime nose, koja su im jela omiljena, kad su se prvi put zaljubili i sličnim fundamentalnim političkim i socijalnim pitanjima ove zemlje. Ovaj je odjeljak prikladno završiti opetovanim isticanjem don Ivana Grubišića da je “spreman izaći na ulicu s narodom protiv privilegija političara”.

Grubišić je zapravo bizarna figura u našemu javnom životu. Politički djeluje dvadesetak godina. Dao je tisuće izjava i intervjua u novinama, na televizijskim zaslonima pojavljivao se češće i dulje od kardinalâ i biskupâ, a opet se svako malo žalio kako ga nema dovoljno u javnosti i kako mu duhovne i svjetovne vlasti i moćnici priječe da obznani ono što misli i da se angažira za opće dobro. Zajedno s pokojnim Ivanom Supekom pokrenuo je nekoliko političkih projekata – Hrvatski pokret za demokraciju i socijalnu pravdu, Alijansu za mir i pravdu – Glas čovjeka, Alijansu za treću Hrvatsku i dr. – i svi su bili kratka vijeka i dometa. Grubišić i Supek djelovali su na osnovi političkog programa koji se protivio modernoj predstavničkoj demokraciji. Zauzimali su se za to da se Sabor pretvori u korporativno tijelo kakvo je tipično za predmodernu politiku i autoritarne političke režime te su u Europi posljednji takvi “parlamenti” postojali u polufašističkom Francovu režimu u Španjolskoj i Salazarovu režimu u Portugalu prije nego što je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tim zemljama počela demokratska tranzicija.

Takav se odnos prema demokraciji temelji ponajprije na dubokoj odbojnosti prema političkim strankama koje se doživljavaju i prikazuju kao otjelovljenje najvećeg zla. Grubišić je zadržao tu odbojnost do danas pa je u Statutu njegova Saveza za građansku i etičku Hrvatsku zapisano da nema koaliranja s političkim strankama i potpore stranačkim kandidatima makar bili poput anđela. On više voli inicijative, udruženja, društva, saveze, alijanse, pokrete – sve odreda parastranačke organizacije. Kad se baš mora, on sastavi izborne liste kako bi se natjecao s mrskim strankama za političku vlast u državi, županijama, gradovima i općinama. Nisu to liste stranačkih kandidata koji su izabrani prema nekim formaliziranim pravilima i postupcima, nego liste osoba koje su po volji don Grubišiću. Njegovi su kandidati osobni izabranici kojima je dužnost da ostanu politički anonimni i politički odani don Grubišiću. U krugu Grubišićevih zastupnika, vijećnika i kandidata nema poznatih osoba. Sve poznate osobe – splitski rokeri, novinari, glumci, sociolozi i drugi lokalni “celebrities” – izvan su tog kruga i pronose slavu tog duhovnika bez ikakve političke nagrade. I Keruma su svojedobno podupirale poznate i popularne osobe, ali je sa sobom dovukao u gradsku i županijsku vlast neznane političke junake koji su materijalno i duhovno unesrećili i grad i županiju.

No politički najtragičnija dimenzija cijele ove priče ili makar njezine najnovije epizode jest odnos najvećih hrvatskih stranaka prema don Ivanu Grubišiću. Ako govori istinu, onda je Grubišić u posljednje vrijeme bio izvrgnut stalnome i upornom snubljenju dviju najvećih stranaka, SDP-a i HDZ-a, da im bude saveznik na lokalnim izborima u proljeće sljedeće godine. I dok HDZ, čini se, to radi oprezno i rezervirano, SDP se odlučio na pravi desant na dona. “Milanović me zvao da se nađemo kod njega u Banskim dvorima. Na tom sastanku rekao je kako SDP želi dobiti grad Split i da to ne može napraviti bez mene.” Grubišić mu je objasnio da njemu Statut zabranjuje koaliranje s političkim strankama i dao mu košaricu. Onda su se snubljenja prihvatili vječni šef splitskog SDP-a Marin Jurjević i tamošnji gradski vijećnik Ivo Baldasar koji će, navodno, biti i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Splita. I oni su dobili košaricu. Naposljetku se oprezno snubljenja primio ministar uprave Arsen Bauk – isti onaj Bauk koji je prije godinu dana izjavio da se ljevica na velika vrata vratila u Dalmaciju, a sada se mota oko skuta jednoga lokalnog popa ne bi li s njegovom pomoći održao tu veliku povratničku ljevicu iznad vode – ali je i on dobio košaricu. SDP je, nema sumnje, očajan i grozničavo traga za svim mogućim saveznicima kako bi se spasio od potopa na lokalnim izborima u koji ga vodi Milanovićeva vlada. Jer, da bi jedna moderna socijaldemokratska stranka tražila političkog saveznika u jednome lokalnom, ekonomski i politički neukom popu kako bi se izvukla na izborima u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, njome doista mora vladati ili očaj, ili potpuna politička dezorijentiranost, ili oboje. To je ista ona stranka koja je izradila prijedlog zakona o znanosti i visokom obrazovanju prema kojemu sveučilišni profesori sa 65 godina ne mogu predavati šačici studenata, čemu se osobno ne protivim, ali misli da jedan katolički svećenik koji će na početku mandata imati 77, a na njegovu kraju 81 godinu može obavljati izvršnu vlast u velikoj i dubokom ekonomskom i socijalnom krizom pogođenoj županiji, u što uopće ne vjerujem.

Postati “svjetovni biskup”

No Grubišić se nije dao uvući u SDP-ove političke konstrukcije prema kojima bi on, uz pomoć SDP-a, postao župan Splitsko-dalmatinske županije, a Baldasar bi uz njegovu pomoć postao gradonačelnik Splita. Nije mu palo na pamet da prostorno širu i ljudima brojniju svjetovnu dijecezu, Splitsko-dalmatinsku županiju, pretpostavi manjoj, ali moćnijoj, bogatijoj i medijski vidljivijoj splitskoj “župi”. A kad pobijedi na izborima i zamijeni Keruma, kad napokon postane “svjetovni biskup” u svome gradu, Grubišić se ne misli pretrgnuti od posla. U gradu u kojemu propada sve što može propasti novi gradonačelnik naumio je raditi skromnih pet sati jer misli ostati i saborski zastupnik pa će imati i drugih obveza. Poslove će prepustiti svojim zamjenicima i pomoćnicima koji će, zamislite samo, svaki dan odguliti na poslu punih, zakonom propisanih, osam sati. Zemljo, otvori se!

Jasno je da je don Ivan Grubišić izdanak duboke socijalne, političke, kulturne i duhovne krize ove zemlje. Njegov se politički uspjeh i javni status zasnivaju na slabostima temeljnih političkih i društvenih institucija i organizacija. Grubišić je izgradio svoju svjetovnu karijeru ponajprije na kritici Katoličke crkve, profiliravši se kao vodeći katolički disident. Njegovo disidentstvo nije posljedica teoloških razilaženja i dogmatskih sukoba s crkvenim vrhom, nego kritike materijalnih povlastica i društvenog položaja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Grubišićev uspjeh pokazuje da to i zaslužuje kritiku. On istodobno pokazuje da tu kritičku ulogu nisu bile sposobne obaviti svjetovne institucije i organizacije, uključujući i političke stranke. Ljevica još nosi teret grijeha prema Katoličkoj crkvi i vjernicima iz prošlosti te je njezina kritika Crkve nevjerodostojnija no što bi bila bez tog tereta. Desnica je pak ili klerikalna, poput HSS-a, ili umnogome klerikalizirana, poput HDZ-a, pa Crkvu doživljava kao svojega prirodnog političkog saveznika s kojim ne želi zapodjenuti nikakve sporove i sukobe.

No to ne može biti jedino objašnjenje Grubišićeva uspjeha. On je, naime, još uvijek lokalna splitska pojava pa uzroke njegova uspona treba tražiti i u posebnostima tamošnjega biračkog tijela. A ono nije samo demokratski zapušteno, kao i u većini zemlje, nego i neobično politički naivno, lakomisleno i prevrtljivo. Na to zacijelo utječu rastakanje staroga socijalnog i kulturnog identiteta, koje je najizraženije ili makar najvidljivije u Splitu, i nastanak svojevrsnoga identitetnog vakuuma u kojemu je moguće sve, pa i nevjerojatno ekscesno ponašanje biračkog tijela. Kako drukčije objasniti pomicanje političkog klatna iz jedne krajnosti u drugu, i to u kratkom razdoblju između dva ciklusa izbora: od potpore sirovom pragmatiku Kerumu, koji je javno izražavao prezir prema obrazovanju i kulturi, do podrške duhovnom moralizatoru Grubišiću, koji pojma nema ni o suvremenoj ekonomiji ni o suvremenoj politici. Ni u jednome ni u drugom slučaju Splitu se ne piše dobro.

Mirjana Kasapović, vecernji list


Akcije

Information

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: