KARAMARKO: KOMUNISTI SU POBILI 300.000 LJUDI NAKON RATA

25 08 2012

Karamarko: Komunisti su nakon rata likvidirali 300000 ljudi a danas od nas traže da budemo slijepi

 

Karamarko: Komunisti su nakon rata likvidirali 300000 ljudi a danas od nas traže da budemo slijepi

U Dubrovniku je održana tribina povodom europskog spomen-dana na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.Tribina je održana u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora i Udruge Daksa 1944./45., javlja h-alter.org.
Sudjelovali su povjesničar Ivo Banac, predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Banac je kazao da je današnja Hrvatska u rukama pojedinaca i stranaka koje ne mare za sve žrtve na jednak način, dodavši da ono što ne radi središnja vlast, mogu učiniti lokalna vlast, udruge, predstavnici civilnog društva i prosvjedovati protiv smjera kojim Hrvatska ide. Naglasio je da je Hrvatska dočekala pad komunizma nespremna za demokratski put, te da ne možemo biti ravnodušni prema tome da se opravdati ustaški zločini ili zločin koji su komunisti počinili u Srbu 1941. godine.

“Podržavamo nastojanje Tomislava Karamarka, kojega komunistička agentura pokušava proglasiti rigidnim desničarem samo zato što je pokrenuo procese protiv nalogodavaca komunističkih zločina”, rekao je Ivo Banac. Napomenuo je da moramo na jednak način osuditi zločine i u Jasenovcu i na Križnom putu.

“U Hrvatskoj još postoje birokrati koji sprečavaju strana ulaganja, kulturnjaci poput onih koji falsificiraju predstave kao što je Dantonova smrt, a žive na državnim jaslama, ima premijera koji potajno govore kako nema povrata privatne oduzete imovine, ministara koji torbare do Pekinga, novinara koji žive od tračeva o velikom diktatoru, profesora koji promiču nebuloze”, naglasio je Banac.

“Kad hrvatska vlast shvati da naša demokracija ovisi o borbi protiv ostataka svih totalitarnih sustava, a taj dan dolazi, Hrvatska će doživjeti novo rođenje i slobodu”, dodao je Banac.

Ivan Zvonimir Čičak podsjetio je da je prije nekoliko godina pokraj Zaprešića pronađeno grobište gdje su ubijene 4 500 ljudi, ali od tada do danas tu nije učinjeno ništa, “već se bivši predsjednik Mesić narugao i nazvao nas koji smo to otkrili nadriforenzičarima”, rekao je Čičak. Predsjednika republike Ivu Josipovića Čičak je nazvao stručnjakom za ratne zločine, rekavši da je u Istri išao pod zastavom sa zvijezdom petokrakom što je, kako je kazao Čičak, čin veleizdaje. “Ta zastava ne može biti u Hrvatskoj budući da se s njom jurišalo na Vukovar i Dubrovnik”, rekao je Čičak. Također je kazao kako je uvjeren da ćemo svi ubrzo doživjeti dan kada u Zagrebu neće biti Trga maršala Tita, ali ni u Velikoj Gorici gdje je HDZ na vlasti.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kazao je da u Hrvatskoj prema policijskoj evidenciji postoji 750 jama u kojima je stradalo 90 000 ljudi, a prema nekim procjenama stručnjaka ima ih čak 1 300.
On je naglasio kako je samo 50 jama obilježeno na dostojanstven način što najbolje govori o kontinuitetu negiranja komunističkih žrtava.

“Poslije ratnih operacija 1945. bez suđenja je likvidirano više od 300 000 ljudi i sad od nas traže da budemo slijepi prema sudbini naših sunarodnjaka”, naglasio Karamarko komentirajući odnos aktualne vlasti prema žrtvama komunizma. “Ova vlast koja je došla na krilima silnih obećanja najprije je dokinula pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad Bleiburgom iako je to mjesto simbol stradanja Hrvata”.

On je također posebno opisao događaje iz Srba 1941. godine gdje je izvršeno, kako je kazao, “klanje 200 hrvatskih hodočasnika”. Rekao je da se tih dana isto događalo i u zapadnoj Bosni i Lici gdje su stradavali Hrvati i muslimani. “Jedan od vinovnika bio je i Đoko Jovanić, visoko pozicionirani Titovgeneral koji je počeo s kokardom. Zar hrvatska država mora platiti obnovu spomenika gdje je poklano toliko Hrvata”, zapitao se Karamarko te dodao kako si to ne mogu dopustiti nijedna država ni narod.
R.H.
www.hrsvijet.net


Akcije

Information

One response

25 08 2012
CROATIAN CENTER of RENEWABLE ENERGY SOURCES

Htjeli bi s Vama podjeliti neke od događaja :

Partizanski zločini u Gospiću nakon preokreta 4. travnja 1945.

2010_11_07_c.s_zarla_ivasicZbog hrvatske lakovjernosti, nerazboritog i neodgovornog ponašanja hrvatskih političkih predvodnika i inertne hrvatske inteligencije, koja nikako ne shvaća, da je njena povijesna zadaća biti predvodnik svome narodu, a ne sluganski čekati novog gospodara, političku, gospodarsku i kulturnu ovisnost o Austrougarskoj zamijenili smo 1918. s primitivnim i nasilnim srpskim despotizmom. Platili smo golemu cijenu zbog te zablude u gospodarskom i kulturnom pogledu, a nenadoknadivi su ljudski gubitci zbog državnog terora u obje Jugoslavije, versajskoj, Karađorđevićevoj i Avnojevskoj, Titovoj.

Posebice je srpsko nasilništvo bilo naglašeno u Lici. Lika je kralješnica Hrvatske, spona između sjevera i juga zemlje. Kroz nju prolazi zamišljena granica Velike Srbije: Virovitica, Karlovac, Gospić, Karlobag. Hrvatsko pučanstvo nastojali su političkim nasiljem i smišljenim gušenjem gospodarskog razvoja prisiliti na iseljavanje, a na pasivizaciju i zatajivanje vjere i narodnosti onih koji ostaju živjeti u Lici.

Hrvatski političari pokušali su nagodbenjaštvom i dodvorništvom izmoliti mrvicu slobode za Hrvatsku. Odgovoreno im je što Srbi misle o hrvatskoj slobodi ubojstvom hrvatskih političara Pavla Radića, Stjepana Basaričeka, smrtnim ranjavanjem Stjepana Radića i teškim ranjavanjem Ivana Pernara i Ivana Granda u skupštini u Beogradu. Taj tragični ključni povijesni događaj, koji je prelio čašu hrvatskog strpljenja, hrvatski znanstvenici i političari tek usput spomenu, ali zato mazohistički raspredaju o atentatu na kralja Aleksandra u Marseju i o Velebitskom, Brušanskom ili Ličkom ustanku, eto, ni oko imena nisu se usuglasili, optužujući Hrvate da su krivi i odgovorni za slijed povijesnih zbivanja.

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, čiji sam i ja član, među inim obvezama otkriva, obilježava i objavljuje tko su hrvatske žrtve od 1918. do završetka Domovinskog rata, koje su proganjane, mučene i ubijane samo zato što su Hrvati i što su tražili osnovno elementarno pravo koje pripada svakom narodu, slobodu i svoju državu.

Različite su reakcije svjedoka. Jedni rado pristaju dati svjedočenje i odobrenje za objavu, drugi daju svjedočenje, ali odbijaju dati pristanak za objavu za njihova života, a treći daju svjedočenje uz uvjet da se ne objavi do boljih vremena, jer strahuju za sudbinu svoje djece i unučadi, a nekima je sve to toliko bolno da o tome ne žele ni govoriti.

Utrkujemo se s vremenom i tu trku gubimo. Živih svjedoka sve je manje, poodmakle su životne dobi pa umiru, a i priroda radi svoje. Na stratištima, skupnim i pojedinačnim grobištima izrasla je šikara i šuma, a na nekima su izgrađene zgrade, prometnice i igrališta. Nažalost, najveći dio stratišta i grobišta neće biti otkriven i zabilježen. Ne postoji politička volja. Čeka se da zločinci i žrtve pomru i da koprena zaborava prekrije taj krvavi dio naše nedavne povijesti. Narod bez izgrađenog povijesnog pamćenja uvijek iznova radi iste pogrješke!

Partizani predvođeni komunističkom partijom osnovali su Narodne odbore i u Gospiću VII. brigadu preko kojih su nadzirali sela i gradove, te su dostavljali svojima u šumi popise svih za koje su mislili da su njihovi protivnici. Po nalogu komunističke partije OZNA je izradila detaljne planove za likvidaciju „neprijatelja naroda“, a narod su oni. Provedbu ovih planova vršila je OZNA, KNOJ i JA. Legalitet ovom suludom zločinačkom činu trebali su dati osnovani Općinski, Kotarski i Okružni narodni sudovi, te Vrhovni sud, Prezidi Sabora Republike Hrvatske i Prezidi Narodne skupštine Jugoslavije. Vodstvo KPJ na čelu s Titom zaključilo je da bi im civilno sudstvo bilo presporo za likvidaciju neprijatelja pa su osnovali vojne sudove područja, pa tako za Liku, Vojni sud ličkog područja. Ovi sudovi imali su zadatak da odmah po zauzimanju nekog područja ubrzano masovno sude neprijatelju. Kazna je bila smrt ili rjeđe „puštanje“ na dugogodišnje robijanje i gubitak građanskih prava.

Gospić je dodatno kažnjen jer su nakon ulaska partizana 4. travnja 1945. u Gospić vršena 24 sata ubijanja svih muškaraca starijih od 16 godina, koji se nisu uspjeli ili nisu htjeli povući, jer nisu osjećali nikakvu krivnju na sebi. Nažalost ubijali su žene i nedorasle mladiće i djevojčice, pa i tek rođenu djecu.

Arhivska građa u Hrvatskoj je uništena. Ostalo je sačuvano po proučavanju povjesničara dr. Jurčevića i dr. Dizdara i novinara prof. Grbelje i ostalih oko 2%, a i to je dobrim dijelom falsificirano.

U sačuvanoj zatvorskoj i sudskim knjigama, koje se čuvaju u Državnom arhivu Gospić upisano je:

Vojni sud komande ličkog područja od 16. travnja do 9. kolovoza 1945. osudio je 977 uhićenika „narodnih neprijatelja“od čeka 397 na smrtnu kaznu, za 130 nije upisan datum suđenja ni kakva je presuda, a za pretpostaviti je da je većina također ubijena kao primjerice otac Roka Nikolića, te 450 na vremenske kazne. (KNJIGA-SPISAK ZATVORENIKA VOJNOG SUDA KOMANDE LIČKOG PODRUČJA g.1945. g.)

Okružni sud u Gospiću od 2 ožujka do 31. prosinca 1945. osudio je 168 političkih uhićenika od čega 25 na smrtnu kaznu. (Krivični upisnik „K“ godina 1945.)

Okružni narodni sud za liku u Gospiću od 9. travnja do 27. prosinca 1946. osudio je 85 uhićenika od čega 17 na smrtnu kaznu, a za 3 nije upisano kakva je presuda. (Statistički upisnik za krivične predmete /stup/, započet 1. aprila 1946.)

Okružni sud Gospić od 9 siječnja do 31. prosinca 1947. osudio je 89 političkih uznika od čega 7 na smrtnu kaznu, a od 2. siječnja do 29. prosinca 1948. 90 političkih uznika od čega 9 na smrtnu kaznu. (UPISNIK „K“ za 1947. i 1948.godinu)

Okružni sud Gospić od 25. siječnja do 20. lipnja 1949. osudio je 48 političkih zatvorenika. (K 1949.)

Okružni sud Gospić od 5. ožujka do 28 siječnja 1952. osudio je 22 politička zatvorenika, a od 8. siječnja do 4. studenog 1953. 10 političkih zatvorenika.

(K upisnik za 1951., 1952. i 1953.)

Sažetak

Na smrtnu kaznu osuđeno je ……………………… 455 protivnika režima
Na vremenske kazne osuđeno je………………….. 901 „
Neupisan datum suđenja i kakva je presuda za … 133 „
Ukupno osuđeno iz političkih razloga ………….. 1489 „

Broj osuđenih na smrt višestruko je manji od stvarnog broja. U GOSPIĆKOM SPOMEN ZBORNIKU, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Gospiću, u kojem nisu upisane sve žrtve, na području Gospića, Karlobaga, Kosinja, Pazarišta i Perušića ubijena je 1991osoba, a po navedenoj arhivskoj građi 455 osoba na cijelom ličkom području.

Najviše ljudi ubijeno je u suton i praskozorje što potvrđuju izvodi iz svjedočenja:

Svjedočenje pokojne Mare Frković

U Drugom svjetskom ratu partizani su mi ubili muža, brata Milu i Antu. Kada je Drugi svjetski rat završio treći brat Joso sakrivao se od partizanskih progonitelja u Velebitu, Oštri i okolnim šumama. Bio je ustaša i drugog izlaza nije imao doli sakrivati se. Nije bio sam, skrivalo se još puno hrvatskih vojnika i civila.

Pomagala sam mu. Nosila sam mu brašno, sol, meso, krumpir i druge namirnice, a i obavještavala ga o postupcima partizanske vlasti. Oženio se pred kraj rata. Žena mu je bila trudna i progonitelji su znali da se skriva negdje u blizini kuće.

Uhitili su sestru Katu, a onda i mene 18. srpnja 1945. Žela sam ječam. Došli su po mene u polje. Kada su me odvodili od kuće, moj sin Joso, petogodišnje dijete, trčalo je za nama moleći ih da me puste, jer što će on sam bez mene. Nisu imali milosti. Ostalo je jadno dijete plačući samo kod kuće a mene su odveli u gospićki zatvor.

U gospićkom zatvoru danonoćno smo slušali zveket lanaca, po kamenom podu zatvorskih hodnika, kojima su hrvatski sužnji bili okovani, kada su ih vodili na stratište. Umirali smo od straha čekajući kada će doći red na nas.

Premda smo bili prestravljeni nismo mogli odoljeti znatiželji i vidjeti kroz prozor što se u dvorištu zatvora događa. Prozor je bio visoko od poda. Hrabriji bi se jedni drugima popeli na ramena i gledali kroz prozor, koji je bio okovan teškom rešetkom. Prizor je bio stravičan. U lance okovane sužnje vodili su u dvorište do parkiranog kamiona ispred kojeg su stajali partizanski krvnici s teškim željeznim polugama u rukama. Kako su ti okovani nesretnici dolazili udarali su ih tim polugama po leđima, lomeći im kralješnicu i glave. Mrtve i polumrtve ubacivali su u kamione kao cjepanice i odvozili na stratišta.

Dok smo Kata i ja bile u zatvoru ubili su nam partizani na prijevaru brata Josu. Moj pokojni otac bio je zidar. Prije rata radio je na održavanju podzida uz ceste i propusta za vodu. S njim je često radio Miško Došen, tesar iz Rizvanuše. Taj Miško u ratu je iz ustaša prešao k partizanima. Miško Došen sada partizanski dužnosnik, kao dobar poznanik moga oca, došao mu je s prijedlogom, da se Joso preda, jamčeći da mu se neće ništa loše dogoditi.

Joso se nećkao, dvoumio se. No, kako mu je žena bila pred porodom, prihvatio je poziv i odlučio se predati. Toga dana, kada je javio po ocu da će se predati, žena Ika rodila mu je u jutro sina Josu. Na dočeku se okupila cijela obitelj. Bili smo presretni. Došli su vidjeti ga i predstavnici komunističke vlasti Miško Došen i učitelj Pajo Kosović iz Ličkog Novog.

Svi su mirno jeli i ne sluteći neko zlo.

Iza stola ustali su i Miško Došen i Pajo Kosović. Izišli su iz kuće. Nakon kraćeg vremena vratili su se. Iz džepova su izvukli samokrese, te istovremeno obojica zapucali u brata Josu, kojega su iznenadili jer, nije očekivao takvu podlost.

Ubili su ga pred očima tek rođena sina i žene koja je ležala u krevetu. Josu su mama i tata pokopali kraj štale u vrtu. Vlast nije dozvolila da ga pokopaju u groblje.

Svjedočenje Josipa Oreškovića iz Otočca

Iz gospićkog zatvora na suđenje su doveli nas desetoricu, ruku vezanih žicom iza leđa, i dva po dva jedan za drugog žicom za nadlaktice. Otac i ja bili smo na čelu. Znali smo po pričanju u zatvoru da na suđenju odvežu one koji će biti osuđeni na vremenske kazne. Oni koji su ostali vezani unaprijed su bez suđenja osuđeni na smrt. Osmoricu su odvezali a otac i ja ostali smo vezani.

Pročitali su nam presudu. Oca i mene osudili su na smrtnu, a preostalu osmoricu na vremenske kazne. Iz dvorišta zatvora vraćen sam natrag u sobu u kojoj su nam sudili. Pročitali su mi onda preinačenu presudu. Kažnjen sam na 18 mjeseci prisilnog rada.

Na večer istog dana kada sam osuđen, pozvan sam da iziđem na hodnik. Postrojili su desetak nas u vrstu. Nekom su dali lopatu a nekome kramp. Poveli su nas da gospićkog groblja. Ispred groblja bilo je puno svježe iskopanih i zatrpanih humaka.

Kopali smo rake širine oko dva metra, dužine dva i pol metra i dubine oko metar i pol. Do ovih raka bila su postavljena vješala s kojih je visjelo četiri do pet omči za vješanje.

Kada smo iskopali rake naredili su nam da sjednemo uz ogradni zid groblja. Ubrzo su doveli skupinu ljudi obučenu samo u gaće. Jedva su hodali bili su pretučeni. Među njima prepoznao sam i svog otaca.

Naredili su nam da krenemo u logor. Odmah smo začuli pucnjavu. Ubili su mi oca, a ja sam kopao grob za njega. Užas i bol od koje se nisam nikad oporavio.

Svjedočenje pokojnog mons. Vlade Pezelja, bivšeg političkog uznika

Bio sam tada učenik četvrtog razreda gimnazije, polagao sam malu maturu. Tek u lipnju kada su se smirila zbivanja usudio sam se doći u ovaj dio grada, gdje je sud, zatvor i groblje. Od vrata kaznionice pa sve do groblja na prašnjavoj cesti vidjele su se krupne kaplje krvi.

Uz ogradu groblja bile su prvi dan iskopane velike rake, a drugi dan su već bile zatrpane. Ubijali su ljude u praskozorje i u suton.

Ljude iz Gospića i okolice ubijali su i u zatvoru. Skupine vojnika zadužene za likvidaciju obilazile su sela i ubijali muškarce. Na mjestu strijeljanja žrtve su i pokopane.

Svjedočenje pokojnog Ante Zvone Miškulina

Na izlazu iz Gospića bile su postavljene blokade, brklje s vojnom posadom. Od blokade do blokade bili su iskopani strjeljački rovovi „laufgrabe“, a ispred njih je bila postavljena bodljikava žica.

Sjećam se tako blokada u Bilajskoj, Lipovskoj, Budačkoj, Pazariškoj, Smiljanskoj, Kaniškoj, Žabičkoj i Jasikovačkoj ulici. Žicu su postavili i rovove iskopali Talijani, a i mi hrvatski vojnici.

Prvih 48 sati nakon prevrata 4. i 5. travnja 1945. partizani su ubijali bez suda i prava na obranu gdje su koga zatekli. Rovovski obrambeni sustav grada postao je velika grobnica o kojoj starosjeditelji Gospića, sada već malobrojni, nerado govore. Sjećam se, a to su mi pričali i preživjeli Gospićani, da su partizani pobili i u „laufgrabe“ zatrpali zadnje mobilizirane – starce i djecu.

Iskusni vojnici na neki način odgovorni su za smrt te unovačene djece. Govorili su: „Predajte se, vi ste djeca, vas neće ubiti“. No, partizanska je logika bila drugačija: treba pobiti sve što je Hrvatsko. Nakon strijeljanja prisiljavali su civilno pučanstvo, uglavnom žene da pobijene u tim rovovima zatrpaju tankim slojem zemlje.

U svoj toj tragediji, u tom zločinu, posebno me se teško dojmilo ubijanje školaraca. Naime, vladala je oskudica u svemu. Ta djeca, đaci pitali su nas vojnike da im damo iznošene dijelove naše stare vojne odore, koja je već ionako otpisana, jer smo dobili novu. Njihove majke oprale bi i okrpale to, te prekrojili za njih, da imaju što obući. Nemilosrdno su ih ubijali bez provjere, jer eto, i to je ustaška banda.

Uz ovo veliko stratište i skupne grobnice u obrambenom sustavu grada poznata su mi druga stratišta i skupne grobnice:

I.

Veliko javno stratište s postavljenim vješalima na sjeverozapadnoj strani uz groblje Svete Marije Magdalene u Gospiću.

II.

U plantaži kod tvornice baterija. Tu je pobijeno domaće pučanstvo i izbjeglice iz Podlopače (Bunčić, otac profesora Bunčića i soboslikar Zorica).

III.

Kod ulaza u Gospić u Jasikovcu i kod pravoslavnog groblja, gdje su uz ostale pobijeni pukovnik Juka Zastavniković, Gugo Šimić i stolar Mijo Koren.

IV.

U Lipovcu između tvornice šperploča i željezničke pruge. Tu su pobijeni Podlopčani, žene, djeca i starci.

V.

U Kaniži Tratina-financija i Jengić Draga (Brkljačić)

VI.

Čanić selo

VII.

U dragi desno od kuće Svetića i od groblja Svete Marije Magdalene do rasadnika Podružnice. Tu su pobijeni vojnici, đaci i civili.

VIII.

Budački most

Hrvatski vojnik kojeg smo zvali Zele iz Perušića uništio je partizanski tenk kada je Kaniža već bila pala. Za odmazdu partizani su pobili sve redom koje su zarobili i iz podruma kuća izvukli. Pokopani su oko mosta i okolnih kuća.

IX.

Uz rijeku Novčicu kod Balinovca. Sada je to stratište i grobište zaraslo u grmlje i zatrpano po odobrenju gradske vlasti zemljištem iz iskopa.

X.

U Žabici u ogradi Lotinka kod nogometnog igrališta i u opkopu oko Jasikovca na ulazu u Jasikovac kod streljane kod nogometnog igrališta.

XI.

U Žabičkoj ulici pobijeni su oružnici iz Sinja i njemačka vojna posada. Pokopani su u dvorištu Jose Brkljačića i u ”laufgrabi”.

XII.

Uz željezničku postaju Ličkog Osika prema Urijama. Pobijeni su mladi novaci. O tome znaju više Jure Butković, Nidžola Pavičić, te Pave Svetić Ćić.

XIII.

U Mušaluku i Malom selu

XIV

Uz put povlačenja od Gospića prema Italiji i Austriji i natrag na križopućima.

Znam i za pojedinačne grobove, kao onaj u dvorištu veterinarske stanice. Stari Gospićani kažu da je tu ubijen i pokopan Ilija Bogdanić otac Delka Bogdanića. Kod iskopa temelja veterinarske stanice otkopan je njegov kostur.

U vrtu kraj kuće Galac u Žabičkoj ulici pokopan je vlasnik kuće Boško Galac. Kćeri su njegove zemne ostatke iza Domovinskog rata prenijeli u Gradsko groblje Svete Marije Magdalene. Komunistička vlast to im prije nije dozvolila.

Svjedočenje veterinara Milana Grospića

Brata Vladu žandari su uhitili 1939. zbog paljenja srpskog barjaka i zatvorili u žandarmeriju kod starog gospićkog mosta. Bez suđenja otpremljen je u kaznionicu u Lepoglavi, a potom u koncentracioni logor u Kruščici. Kada je uspostavljena NDH vratio se kući. Nestao je prilikom povlačenja prema Bleiburgu.

Kada su partizani ušli u Gospić zatvorili su mi sestru Ankicu, brata Nikicu, sestru Vjeru i oca i mene. Sestra Ankica provela je u zatvoru 2 mjeseca. Druga sestra Vjera osuđena je na 4 godine robije, Otac Pajo osuđen je u dva navrata. Prvi put na 6 mjeseci prisilnog rada i 2 godine gubitka nacionalne časti, a drugi put na 4 mjeseca prisilnog rada. Mene su osudili na tri i pol mjeseca.

Brat Nikica osuđen je na smrt strijeljanjem. Rekli su nam da će ga sutra u 4 sata strijeljati pa da se možemo doći oprostiti od njega, te da mu iskopamo raku u groblju. Meni kao najmlađem dozvolili su da dođem u groblje i da ga zamotam u plahtu i pokopam. Ujutro sam došao do rake, koju sam iskopao, i čekao kada će Nikicu dovesti. Nikicu nisu doveli, već dva četnika. Strijeljali su ih i nekamo kamionom odvezli.

Jakov Blažević je tih dana bio u Gospiću. Gospićani su javno izražavali svoje nezadovoljstvo zbog strijeljanja Nikice. Jakov je dao nalog da se strijeljanje odgodi. Mi za to nismo znali.

Nakon godinu dana provedenog u samici za osuđene na smrt, danonoćno ruku i nogu vezanih žicom, Nikici je obnovljeno suđenje i osuđen je na kaznu strogog zatvora od 12 godina, koju je odrobijao u Staroj Gradiški.

Majka je osuđena na kaznu: gubitak 2 godine nacionalne časti.

Svjedočenje Ljerke Koren Čorak

Prašnjavom cestom vode njih oko 14 žicom vezanih ruku iza leđa, a potom dva i dva žicom za nadlaktice. Na tom njihovom putu u smrt prate ih znatiželjna djeca. Hodajući u tišini uz sužnje zamjećujem među njima poznate Gospićane koji kroče uzdignute glave. Prepoznajem Josana Kolakovića, gospićkog gradonačelnika, Ninu Adžiju, Antića Versona i Levara.

Netko od djece šapne: ”Eno mame Nine Adžije”. Visoka žena u crnini stoji uz živicu dvjestotinjak metara od stratišta. Stajala je mirno kao svetica, skamenjena lica. Ni suza joj ne klizne iz oka. Sledila se kada joj sina kraj nje provedoše. Bože, otkud toj majci tolika snaga? Tko može proniknuti u tajanstvenu snagu majčine duše u času tihog i nijemog posljednjeg rastanka sa sinom udaljenog od nje desetak koraka.

Približavamo se stratištu. Vide se vješala postavljena između dvaju ulaza u groblje, a pomaknuta par metara od ogradnog zida, na sredini puta.

Motajući se uokolo došla sam do svježe iskopane jame dugačke oko pet metara i oko metar široke postavljene u pravcu sjever-jug nasuprot groblju.

Toga časa dovedoše uznike i postaviše ih licem okrenute prema jami. Prvi prema jugu je gradonačelnik Josan Kolaković. Bila sam od njega udaljena par koraka. Gledam ga onako izmučena i on se sruši u jamu. Prizor je bio mučan pa sam krenula dalje. Prolazeći pokraj vješala primijetila sam kako novi stanovnici Gospića okreću obješene na vješalima i pri tome psuju i pljuju po njima.

Među njima bilo je od prije poznatih Jugoslavena i pripadnika sedme brigade, među kojima se naročito isticala Marija Ješinka. Sedmu brigadu partizani su osnovali u Gospiću za vrijeme NDH. Izdao ih je Lisac. Uhićeni su i uglavnom osuđeni na vremenske kazne i eto sada se iživljavaju nad mrtvim ”izdajicama”.

Svjedočenje dipl. ing. šumarstva Tomslava Rukavine

Posebno se s tugom i bolom sjećam 4. travnja 1945. Toga tragičnog dana partizani su ušli u Gospić. Nije bilo veliki borbi, kako su to kasnije partizanski moćnici u svojim memoarima opisali, jer se hrvatska vojska s velikim brojem civila povukla preko Pazarišta-Krasnog-Senja put Austrije, prema Bleiburgu. Ulaskom u Gospić partizani su ubijali do koga su došli. Do naše kuće došli su oko 16 sati. Ispred kuće zarobili su jednog legionara iz Vinkovaca. Ne znam kako se zvao. Ljude su izvlačili iz kuća i ubijali, bez milosti, bez suda, bez dokazane krivnje i prava žrtve na obranu. Mrtvi su ležali na sve strane. Strašan je zločin izvršen. Ispred kuće zarobili su i dvojicu gospićkih civila Dragu Butkovića i malodobnog mu brata Branka. Nepoznatog legionara i njih dvojicu odveli su u Basarićevo dvorište. Danas je to ono parkiralište preko puta gimnazije. Htjeli su svu trojicu strijeljati. Jedna partizanka nije dala strijeljati malodobnog Branka. Imao je harmoniku. Rekla je: „Neka nam on svira“. Naredili su mu da sjedne na prozor prizemlja Basarićeve kuće i neka im svira. Legionara i brata Dragu strijeljali su tik do njega. Gledao je kako mu brata strijeljaju, a on im je morao svirati cijelu noć.

Kada su partizani ušli u Gospić zapalili su zgradu suda istu večer ili sutradan. Nisu je zapalili iz osvete već da unište dokumente, kako bi zameli trag nečasne prošlosti svojih zapovjednika, jer je većina partizanskih glavešina imala kriminalnu prošlost. U policijskim i sudskim spisima vođeni su kao kriminalci. Osim suda zapalili su i gimnaziju.

U našu kuću smjestili su OZNU, u konobi je bio zatvor, a iza štale su ubijali. Ubijali su rano ujutro i navečer. Naš voćnjak doseže do gospićkog groblja. Ispred groblja Talijani su izgradili kapelicu i uredili groblje za svoje mrtve vojnike. Pred kapitulaciju Italije ekshumirali su svoje mrtve i odvezli ih u Italiju.

Partizani su natjerali hrvatske sužnje da te talijanske rake ispred gospićkog groblja prošire i u njih su u pet šest redova slagali pobijene Hrvate, jednog do drugog. Komunistička vlast, da bi nas još više ponizila i osramotila, napravila je javni zahod na jednoj od skupnih grobnica. Kosti pobijenih odvezli su na smetlište. Javni zahod i sada stoji. Neka ga, neka stoji, jer je on sam po sebi spomenik zločinačkom komunističkom režimu.

Nova proleterska vlast ubijala je javno „u ime naroda“ ispred Gradskog groblja Sv. Marije Magdalene. Da bi nam se narugali i da bi nas ponizili naredili su da slavimo blagdan Sv. Marije Magdalene, kao da mi to ne radimo i bez njihova odobrenja. Poslali su tekliće – partizansku djecu po kućama da objave tu naredbu. K nama je došla jedna curica Serdar iz Široke Kule.

Na blagdan Sv. Marije Magdalene pokapan je Josip Svetić iz Budačke ulice. Kada je pogrebna povorka iz crkve došla pred zatvor u sprovod su iz zatvora uključili jedanaestoricu uznika koje su vodili na strijeljanje i četvoricu osuđenu na vješanje. Priključili su se i izvršitelji smaknuća, te brojne razularene partizanke i partizani.

Dok je u groblju pokapan Josip Svetić i pop Fajdetić predvodio molitvu za spas njegove duše, ispred groblja, iznad zajedničke grobnice, postrojili su jedanaestoricu osuđenih na strijeljanje i blizu njih uz vješala, četvoricu osuđenih na vješanje. Pročitali su im presudu. Doveli su popa Fajdetića da blagoslovi žrtve prije smaknuća. S desne strane bila su mu četvorica osuđena na vješanje: Levar, Adžija, Lisac i Erega, a s lijeve strane jedanaestorica, vezana žicom, osuđena na strijeljanje. Od silnog batinanja bili su izmrcvareni. Prvi do njega iz vrste za strijeljanje reče mu: „Joso, pozdravi mi ženu i djecu“. Pop Josip Fajdetić ga nije prepoznao pa ga upita: „Tko ste Vi“. Nesretni sužanj odgovori: „Josipe, zar me ne poznaš, ja sam Josan Kolaković“. Bio je to gospićki gradonačelnik. Njih dvojica išla su zajedno u gimnaziju, u isti razred, i svakog dana bili su zajedno. Pop Josip Fajdetić ga nije prepoznao. Za otprilike dva mjeseca koliko je Kolaković bio u zatvoru, od silnog mučenja toliko se izobličio, da ga ni prijatelj s kojim se svakodnevno družio, nije mogao prepoznati.

U praskozorje na blagdan Sv. Marije Magdalene, utrpali su u zatvoru u dva kamiona, pedeset ljudi i odvezli ih u Jadovno i žive bacili u Šaranovu jamu. U toj skupini bilo je puno ljudi iz Žabice i Ličkog Novog.

Njemačke zarobljene vojnike užasno su mučili. Umirali su od gladi. Prisiljavali su ih da teško rade, a nisu im dali jesti.

Svjedočenje Milke Milkice Šerić

Predratno stanje

Navečer, nakon pokopa senjskih žrtava, Srbi su zapalili naše kuće u Barletama. Naravno, s olakšanjem smo dočekali uspostavu NDH. To je bilo uoči Velikog petka, 10. travnja 1941. Radosni palili smo krjesove u noći.

Nama je Srpkinja, Jekica Šerić, udana i rastavljena od našeg seljana, rekla da se sprema napad na nas. Napustili smo 2. kolovoza 1941. Barlete. Kratko vrijeme zadržali smo se u Bilaju. iz kojeg smo otišli u Gospić. Kad su došli Talijani, počeli su nas maltretirati, pa smo ponovo odselili u Bilaj.

Pad NDH

U koloni smo se povlačili preko Kutereva, Krasna, Oltara, Svetog Jurja, Senja, Novog Vinodolskog i Crikvenice, pa sve do Trstu. Tamo sam naišla na ulične borbe. Bilo mi je svega dosta. Odlučila sam se vratiti kući. To mi je uspjelo uz velike napore i puno sreće.

Partizanska zvjerstva

Odmah sam se zaposlila u autoprjevoznom poduzeću, mislim da se zvalo ”Kotarsko”. To poduzeće osnovali su partizani po dolasku u Gospić, a ukinuli ga u jesen 1945. kad su skupna strijeljanja i vješanja Hrvata prestala.

Od vozača sam čula svega i svačega. Kad smo se bolje upoznali neki su mi povjeravali što rade. Vozili su svaku večer zatvorenike na strijeljanje u Jasikovac, Divoselo, Ljubovo, Korenicu i drugdje. Sjećam se vozača Ivice Abrahama, Slavka Milera, Miće Đerića iz Korenice, Obrada Glumca iz Kosinja, Bože Verina, Josice Krpana, Nikole Milinkovića, Ive Justina i Gabriela za kojeg mislim da je bio Talijan.

Noć na noć, do rujna 1945. vozili su zatvorenike na strijeljanje. Vozili su i kasnije, ali ne tako učestalo.

O stradanjima i izvršenim zločinima najviše mi je pričao Slavko Miler. Slavko je bio vozač u Crnoj legiji. Rodom je iz Slavonskog Broda, a žena Ana kći je velikog župana iz Kukujevaca. Iza svake vožnje Slavko bi mi pričao što se dogodilo. Bio je tužan, ali je to morao prikrivati.

Prilikom jedne vožnje žrtava u Divoselo dočekale su ih Divoseljanke. Gorjela je velika vatra koja je osvjetljavala stratište. Počeli su ubijati sužnje. Prizor je bio stravičan. Na priklane i strijeljane nabacale bi zapaljeno granje. Širio se nesnosan zadah izgorjele tkanine i spaljenog ljudskog mesa.

Šef OZNE u Gospiću 1946. bio je Stevo Žigić iz Korenice. Hvalisavo je pričao kćer moje sestre, koja je išla u gospićku gimnaziju, kako je izdan nalog koreničkoj omladini da sudjeluju u ubijanju zatvorenih Hrvata koje bi dovozili iz Gospića. Naložili bi veliku vatru, vezali zatvorenike jednog za drugog i tjerali ih da igraju kolo oko vatre. Kad bi, od umora i vrućine, pali, zapalili bi ih. U agoniji žrtve bi se izvijale i jaukale. Žene su naročito bile okrutne. Vrištale su vičući kako se janjci vrte.

Oproštajno pismo Ante Vranešića

(prepisano iz izvornika)

Draga Kate evo pišem nekoliko besida

da znaš štoje samnom. Doša je

Gajo i pritužija da sam skupa iša sa

Stipanom u Počitelj i svuda i

dasam čeka Stipu Martičina

i bacijo bombu na njega i puca

i dasam sa josom stanišićenim

širijo ustaške vijesti, evo u toliko

da znaš štome skida sa ovoga

svita, Sutra idem na sud znam

dasam gotov polak drugi, ali

da oće odma da ubiju ali je teško

čekati 15 dana svakakvi muka.

Molim te na dicu mi pazi

koliko se dade. Znam daćeti biti

dosta dasam ija stobom a kamoli

sama, neka dušman živi napako

bilo. znam dasam čiste duše

Teško ivana Pregoriti Ali

što ću mu ja što ostaje tako je u životu.

Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji i

mojoj Ani Kati Mariji Mari

i kogod pita zame

—————————————–

Odlazim prav nanaj svit

Bog zauvjek

Oproštajno pismo Ante Vranešića zadjenuto iza vrpce šešira iznio je iz zatvora 5. lipnja 1945. suseljan Martin Sekulić, koji je toga dana otpušten iz zatvora. Pokojni Ante Vranešić slučajno ga je u prolazu susreo u hodniku zatvora i krišom mu dao pismo.

Ova svjedočenja zorno oslikavaju stanje u Gospiću kada je suđena č.s.m. Žarka Ivasić

Odnos prema katoličkoj crkvi i njenim ljudima

Katolička crkva u Hrvata od našeg pokrštenja, od vremena kneza Višeslava do današnjih dana, bila je vjerna čuvarica i braniteljica vjere i hrvatskog naroda.

Brojni svećenici, redovnici i redovnice svjedočeći vjernost Bogu, katoličkoj crkvi i svome hrvatskom narodu žrtvovali su svoje živote ili su robijali dugogodišnje robije.

Najteže je bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega, pa sve do završetka Domovinskog rata.

Evo nekoliko primjera:

O sudbini časnih sestara Družbe milosrdnica sv. Vinka Paulskog Žarke Ivasić, Hubertine Džimberg, Verone Fostač Lucije Radošević i Eutihije pisali su gospođa Kaja Pereković, prof. Nikola Bićanić i Dr. sc. Josip Grbelja.

Dr. sc. Josip Grbelja bio je vrlo uporan čovjek. Među inim istraživao je i sudbinu č.s.m. sv. Vinka Paulskog. U telefonskom razgovoru reko mi je: „Komunistička vlast u Jugoslaviji povukla je u Beograd izvornike ili ovjerene preslike arhivske građe iz Hrvatske. Ono što je ostalo u Hrvatskoj uglavnom je uništeno ili krivotvoreno.

Nisu partizani časne sestre u otočkoj bolnici odmah strijeljali. Poveli su ih sa sobom i do kraja rata kao zatočenice njegovale su njihove ranjenike. Na kraju rata podigli su optužnicu protiv njih. Imam njen preslik. Dobio sam ga iz Beograda. Da samo znate kakvim je prostačkim rječnikom napisana. Kada dođem u Gospić to ćete vidjeti. Sestru Žarku strijeljali su u Gospiću a ostale su oslobođene”.

Dr. sc. Josip Grbelja u tijeku istraživanja sudbina sestara milosrdnica umro je pod misterioznim okolnostima. Premda zdrav naglo se razbolio i kratko iza toga umru. Prije tog je nenadano umro udbaš koji mu je obećao dati svoju pismohranu u kojoj su dokumenti o s. m. Žarki i ostalima. Na dan isporuke udbaš je umro od srčanog udara, a prije nije bolovao. Grbelja uporan u istraživanju, kada je bio na tragu nije ga ispuštao, uspio je nagovoriti sina udbaša da mu dade na uvid očevu pismohranu. Pristao je i rekao mu da je jedna soba puna raznih dokumenata. Sin, mlad čovjek također je iznenada umro od srčanog udara.

Kada je proteklo vrijeme žalovanja nazvao sam gospođu Grbelja i zamolio da muževu pismohranu uruči nekoj znanstvenoj instituciji ili HOR-u, čiji sam član. Rekla je da će se dogovoriti s djecom. Na telefonski poziv više nije odgovarala.

Osobno sam na robiji u Staroj Gradiški zatekao zatvorenike fra Rudija Jeraka, fra Marijana Hermana i fra Margetića iz Španovice.

Fra Rudi Jerak lažno je optužen da je sa studentom Ivom Mašinom i ostalim suoptuženim palio vijence na grobu komunističkog moćnika Salaja. To je bila bestidna laž. Svi optuženi bili su kršćani koji su prakticirali vjeru i skrnavljene Salajevog groba nisu počinili.

Osuđeni su zato što su Hrvati, katolici, i što su u međusobnom druženju govorili da su Hrvati u Jugoslaviji obespravljeni, a Hrvatska gospodarski iskorištavana na račun ostalih republika, posebice Srbije.

Teško mu je palo što su Ivu Mašinu u samici u Staroj Gradiški objesili a on je ostao živ. To opterećenje nosio je do kraja života. Mučili su ga na razne načine. Tako je morao u kanalizaciju uliti misno vino i prosuti kavu dobivenu od svoje braće redovnika. Njima nisu rekli da misno vino i kavu ne može dobiti, a njega su ponižavali na očigled osuđenika, koje su izveli na hodnik. Premda mučen, ponižavan i pod stalnom prismotrom krišom je ispovijedao političke osuđenike sa svoga I. odjela.

Kada je otpušten iz zatvora nakon 6 godina izdržane robije, iza ugovora Svete stolice i Jugoslavije, službovao je u jednom selu kod Varaždina. Prijatelji s robije koji su ga posjećivali pričali su mi da je duhovno u kršćanskom smislu preobrazio selo, te da je njegovim kršćanskim djelovanjem višestruko porastao natalitet u selu.

Fra Marijan Herman bio je dušobrižnik u domobranskoj postrojbi. Nakon rata uhićen je i osuđen na 6 godina robije koju je izdržao u kaznionici u Staroj Gradiški. Nakon izdržane robije i življenja dva mjeseca na slobodi ponovno je uhićen. Osudili su ga na smrtnu kaznu strijeljanjem, koja je preinačena na doživotnu robiju, a ova na 20 godina strogog zatvora.

Za vrijeme jedne zajedničke takozvane nedjeljne šetnje rekao mi je da je bio dušobrižnik u Kosinju. Kako je straža naredila da se raziđemo ne znam je li sa svojom domobranskom postrojbom bio u Kosinju ili je tamo bio župnik.

Nakon izdržane kazne od 20 godina strogog zatvora interniran je u samostan kod Subotice. Da nevolja bude veća, uz to što mu je bilo zabranjeno kretanje izvan samostana, oslijepio je. To mu je posebice teško palo jer nije mogao čitati i pisati.

On svakako pripada u red hrvatskih mučenika.

Fra Margetić osuđen je s blaženim Alojzijem Stepincem, tako se to u zatvoru u Staroj Gradiški pričalo. Bio je na IV. odjelu na kojem sam i ja robijao.

Zbog silnog batinanja i zatvaranja u samicu i mračnjaču bio je rastrojen. Na odjelu su pričali da su ga stražari mučili, da u zimi, kada je temperatura bila ispod ništice, gol čuči uronjen do vrata u limenoj bačvi napunjenoj s vodom, dok se ne bi onesvijestio.

Rodom je iz slavonskog sela Španovice u kojem su partizani pobili i raselili sve Hrvate. Opterećen strahotom toga partizanskog zločina nije se pokoravao u zatvoru stražarskoj samovolji, zbog čega su ga tako bestijalno mučili.

xxxx

Sudbina mučenice č.s.m. Žarke Ivasić i ostalih obvezuje nas da do kraja rasvijetlimo njihovo mučeništvo, ne da bi se osvećivali, već da probudimo umrtvljeno hrvatsko povijesno pamćenje, da se njihova tragedija ne ponovi, da je ne dožive novi naraštaji.

IVAN VUKIĆ

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: