INTERESANTNO RAZMIŠLJANJE SADA VEĆ BIVŠEG NOVINARA SD, J. ČELANA

22 06 2012

Karamarko se vraća Tuđmanu? Neka dokaže podrivanjem Pavić-Sanaderova kolonijalnog medijskog sustava

  • Karamarko

    Porobljena zemlja nakon ‘denacifikacije Hrvatske’

    Karamarko se vraća Tuđmanu? Neka dokaže podrivanjem Pavić-Sanaderova kolonijalnog medijskog sustava

    Photo: Pixsell

Porobljena zemlja nakon ‘denacifikacije Hrvatske’

Karamarko se vraća Tuđmanu? Neka dokaže podrivanjem Pavić-Sanaderova kolonijalnog medijskog sustava

Ključno mjesto u cijeloj priči o ‘proizvodnji duha’ u ovoj zemlji ipak ima hrvatski narod, koji već dugo i suviše lako pristaje na ulogu pitomih ovaca velikih korporacijskih medija. Krajnje je vrijeme da se izbori za svoje novine i televizije, a za početak neka barem prestane plaćati svoje vlastito porobljavanje.

  • Autor: Joško Čelan|
  • Photo: Pixsell |
  • Petak, 22.06.2012 22:26

Od trenutka kad je Tomislav Karamarko izabran na dužnost predsjednika HDZ-a ovdašnja izmučena, pače i izmrcvarena domoljubna ili narodnjačka javnost neprestano se pita: hoće li nas i on povući za nos (namagarčiti, nasanjkati) kao što je to u većem dijelu proteklog desetljeća „maestralno“ radio Ivo Sanader ? Hoće li i on, dok se ne dočepa vlasti, žmigati desno, a kad zasjedne na nju voziti lijevo – dakle, onako kako to moćni Imperij naredi ?

Stvari trenutno izgledaju dobro do neprepoznavanja: prošle subote, 16. lipnja, prigodom proslave 23. obljetnice HDZ-a, vidjeli smo Karamarka na grobu doktora Franje Tuđmana rame uz rame s njegovim sinom Miroslavom. Nekako nam se, uz puno uvažavanje poslovične prevrtljivosti politike, činilo nevjerojatnim da bi ovaj dvojac mogao izdati prvog hrvatskog predsjednika i sve ono što on predstavlja („sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što“).

Još bolje mi je odjeknulo kada sam dva dana kasnije, 18. lipnja, u Slobodnoj Dalmaciji pročitao izvješće s HDZ-ova skupa u slavnoj „baraci“, pod naslovom „U EU ulazimo s Tuđmanom, a ne s Titom“. U njemu stoji Karamarkova tvrdnja da je proglašavanje Tuđmana „diktatorom“, a uzdizanje zatornika Hrvatskog proljeća – „najperverznija politička inverzija“.

– Gdje smo bili kada se događao famozni proces detuđmanizacije ? – upitao je gromko novi HDZ-ov vođa tom prigodom i sebe i svoje, te dodao vrlo odlučno: – Toga je dosta!

Kako spadam među one, koji proživljeno pokušavaju upamtiti, ali i dokumentirati, brzo i lako pronašao sam jedan razgovor u istom listu, star gotovo cijelo jedno desetljeće – nadnevak mu je 13. prosinca 2003. godine. (Nad)naslovljen je ovako: „Ivo Goldstein, povjesničar: Sanader Hrvatsku želi detuđmanizirati“. Od pobjedničkih izbora „dragog Ive“ i njegova HDZ-a 23. studenog bilo je prošlo dvadeset dana, a od 11. veljače 2001. godine kad je on na splitskom Trgu Franje Tuđmana grmio „ne damo naše generale!“ nešto malo više.

Ivo Goldstein, (zasad) nesuđeni akademik, govorio je i tu kao ovlašteni zastupnik Velikog svijeta („Sanader će morati“, „dao bih mu kredit nekoliko sljedećih mjeseci“, „ne bih mu zamjerio ako…“). Pun sadržaj ovog zadnjeg iskaza očekivana je oda politici kao prijesnoj i svakodnevnoj prijevari, kakvu i on i Sanader otjelovljuju, a glasi: „Naravno, ne očekujem od Sanadera da te svoje napore nazove detuđmanizacijom, čak mu ne bih zamjerio kada bi vehementno dokazivao kako on to uopće ne čini“. Novinar Klauški ovu pohvalu laži, dostojnu jednog Dobrice Ćosića, ne propituje, jer obojica pripadaju istom političkom bunjištu.

Goldstein je tom prilikom Sanaderu isporučio domaće zadatke: predaju generala Haagu, zabranu saveza s HSP-om, uz istodobno koaliranje sa Srbima, pa i onima koji su s oružjem nasrnuli na Hrvatsku. Sanader je već tada na Goldsteina „ostavio dobar dojam“, poslije će jamačno još i bolji. To bi, s tek malom nategom, moglo značiti da i on ima „zasluga“ za sve što je njegova štićenika s državnog vrha na kraju balade dovelo u Remetinec. Ali zašto bi ga za to brinulo – račun ionako ne plaća on, nego mi!

Poluge (ne)moći

Broj domaćih zadataka, koje su Sanaderu izdiktirale razne domaće i strane velevlasti, krupnog ili sitnog zuba, bio je zacijelo daleko veći. Ticale su se, među ostalim, i medija, koji su, pored banaka i još ponečega, glavne poluge moći (ili nemoći) u današnjem svjetskom „slobodarskom“ sustavu. Upravo odnos prema medijima bio je zoran navještaj buduće Sanaderove vladavine, pa će tako biti i Karamarkove – što je, uostalom, i središnja tema ovog napisa. Evo kako je, recimo, ta priča krenula dolaskom Sanadera na vlast.

− HDZ na testu medijskih sloboda – napisao je novinar Tihomir Ponoš u Vjesniku od 2. prosinca 2003. godine (dakle, desetak dana prije spomenutog razgovora s Goldsteinom u Slobodnoj Dalmaciji). – Prijeti li opasnost da HDZ obnovi obrazac odnosa prema medijima kakav je imao do 2000.?

Riječ je o jednom poglavlju kolonijalne političko-medijske sage, koja je u ovoj zemlji nezasluženo malo znana. Ponoš prenosi poruke Božidara Novaka, predsjednika Vijeća za medije Hrvatskog helsinškog odbora, novom predsjedniku vlade Sanaderu. Ako je HHO u to vrijeme bio izrazita i jednoznačna globalizatorska nadvlada britanskog planetarnog mešetara Georgea Sorosa u Hrvatskoj, novi “liberalni“ “Centralni komitet“, onda je ovo Vijeće predstavljalo “ideološku komisiju“, kojoj je Novak bio šef.

Božidar Novak (1927.) je pak najstariji partizanski novinarski kadar, glavni urednik Slobodne Dalmacije od 3. prosinca 1947. do 19. travnja 1949. godine, kasnije dugogodišnji glavni urednik Vjesnika. Pripadnik je Savkine i Tripalove komunističke struje Hrvatskog proljeća, koju je Tito uklonio 1971. godine u Karađorđevu. U Tuđmanovoj demokratskoj Hrvatskoj većina ih je iz te skupine na Sorosovoj strani ili izravno u njegovoj službi (Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Božidar Novak), kao i Vlado Gotovac i drugi.

− Vijeće za medije, ali i svijet, promatrat će HDZ prema prvim potezima – izrecitirao je Novak na Goldsteinov način, kao još jedan visoki predstavnik toga “svijeta“, Sorosa i njegove mafije. – Ne očekujem da će HDZ praviti velike “fertutme“, jer bi mu to bilo jako štetno.

Novak je otvoreno prijetio. Izrijekom je naredio Sanaderu da „ne dira“ čak ni medije u državnom vlasništvu: Vjesnik, Hinu i HRT (Slobodnu Dalmaciju ni ne spominje). Sve što su Sorosovi operativci bili zaposjeli tijekom devedesetih godina, a posebno u Račanovoj i Mesićevoj “trećejanuarskoj“ Hrvatskoj, moralo je ostati netaknuto!

Ta priča o „neovisnim“ medijima, od kojih vladajuće stranke moraju „stati podalje“, u koje „ne smiju dirati“, jedna je od tipičnih političkih podvala rečenog Imperija. Time što potkopavaju političke snage i medije, koji izražavaju većinsku volju pučanstva, zapravo i ruše nepoćudne političare i guše nepoželjne medije. I, naravno, širom otvaraju vrata poželjnima – to znači vlastitima. Najjednostavnije: gaze narodnu volju i probitak, a nameću vlastiti – izravno ili preko svojih političkih i medijskih marioneta.

„Krvoločni Hrvati“

O tome kakva je bila veza Sanadera i medija – konkretno, Pavićeva Europa Press Holdinga – dojmljivo je posvjedočio jedan od najistaknutijih hrvatskih novinara Josip Jović u svojoj najnovijoj knjizi „Hrvatsku mi moju…“ (Detecta, Zagreb, 2011.). Na njenoj 183. strani zabilježio je jedan svoj izniman susret sa svojim tadašnjim gazdom, koji je svoj zadatak u Hrvatskoj vidio kao dio „projekta denacifikacije“

– Pavić misli, a ja ne vjerujem svojim ušima, kako su danas u nas prilike slične (kao u Njemačkoj 1945. godine – op. aut.) kako nam tek predstoji katarza, tj. denacifikacija, a u tom smislu je važna uloga medija – svjedoči Jović. – EU se ne smije dovoditi u pitanje, jer nama treba nadzor, bez prisile mi ništa ne možemo. Hrvati su izvršili etničko čišćenje 250 tisuća Srba, jer je Tuđman rekao da ih ne smije biti više od tri posto. Hrvati su uopće „jedan krvoločan narod“. Hrvatska mora uvesti pola milijuna stranaca. Thompsonove koncerte treba zabraniti i sasjeći.

Posebno je rječit Pavićev odnos prema Sanaderu, tada nominalno najmoćnijoj osobi u zemlji: on mu „nije toliko bitan“.

– Možeš pisati protiv njegovih suradnika, pa i protiv stranke, to mu ništa ne smeta, samo je on sebi važan i ništa više i nitko drugi – prenosi Jović Pavićev prikaz Sanaderova odnosa prema stranci i državi, a potom i njihovih međusobnih (ob)veza. – On (Pavić) Sanaderu nije ništa dužan, Sanader više ovisi o njemu. Ta sedam je premijera gazda preturio preko glave, pa će i ovog.

Jovićev ne krije ni čuđenje, niti gađenje onim što je čuo.

– Iz ovih opservacija jasno je zašto je Pavić dobio Slobodnu Dalmaciju, zašto ju je predsjednik HDZ-a dao baš u ruke ogorčenim protivnicima HDZ-a i svega što ta stranka predstavlja i što je učinila zadnja dva desetljeća. To je zajednički projekt „denacifikacije“, odnosno „detuđmanizacije“.

Hrvatski narodnjaci, po ono malo medija koje imaju i po brojnim, ali raspršenim mrežnim glasilima, često prosiplju žuč na mnoge iznimno neuke, kvarne, ali dobro potkožene EPH-ove i druge medijske egzekutore. Pri tom prečesto smeću s uma da oni samo provode volju, najprije ovog vodećeg „medijskog magnata“ u Hrvatskoj, a potom i njegovih gazda iz WAZ-a u Essenu, s krajnjom karikom zapovjednog lanca čak tamo u Londonu.

To da čovjek koji, slikovito rečeno, posjeduje pola hrvatskoga tiska govori jezikom stranih zavojevača, bližih i daljih, stvarnih i mogućih – ima samo jedan naziv: hrvatska kolonijalna podložnost. Posebna je sprdnja kada neki od tih vodećih kolonijalnih isprdaka odglume nesvijest, pa se bodro uključe u opće praznoslovlje. Tako, recimo, ovih dana (21. lipnja) upravo EPH-ova Slobodna Dalmacija navodi politologa Anđelka Milardovića koji kaže da će „ako ovako nastavimo, Hrvatska nestati“, te da je „nužno napustiti taj gubitnički, kolonijalni model“. List je „samo“ zaboravio reći svojim čitateljima kako je upravo on jedna od nezanemarivih poluga takvog kolonijalnog podložništva.

„Tovljenje“ zavojevača

Nakon ove sažete priče o političko-medijskom modelu, oličenom u osobama Ive Sanadera i Ninoslava Pavića, preostao je samo Karamarko – jer se od vlasti kukurikavaca nikakav boljitak, u medijima i uopće, ne može očekivati – i, eventualno, onaj hrvatski narod, kome se on obraća i kojeg, moguće, može pokrenuti.

Lani 9. veljače komentator mrežnog glasila Hrvati-AMAC Spectator jasno je, na primjeru, tadašnjih mađarskih zbivanja, ali i skandalozne saborske „operacije tovljenja“ zavojevačkih televizija RTL-a i Nove u Hrvatskoj – otetih godišnjih sto milijuna od nacionalne televizije i darovanih stranim trovačima medijskog prostora – ustvrdio da oni ovdje uopće nisu, kako to hoće liberalno pravovjerje, radi dobiti. Svi ti mediji zapravo su, kaže Spectator, „samo propagandno oružje korporativnog kapitalizma, koje s općim interesom Mađara (Poljaka, Bugara, Hrvata) nema apsolutno ništa zajedničko“.

Njegovo isticanje mađarskog otpora, ali i Srbije, koja „nikad nije dopustila divljanje WAZ-a i Styrije, kako se to događa u Hrvatskoj“, moglo bi se shvatiti i kao dobronamjerni naputak svakom domoljubnom hrvatskom političaru (nadajmo se da je Tomislav Karamarko jedan od takvih): otpor kolonijalnom porobljavanju – svuda, a posebno u medijima, na fakultetima i u kulturi – nije lak i ima svoju cijenu, ali je moguć.

I još: pojedinci ovu sliku opće, pa i medijske potlačenosti ne mogu bitno promijeniti. Ako je točna ona tvrdnja Ninoslava Mogorovića da su (gotovo) svi bogataši u Hrvatskoj jugoslavenskog porijekla i jugonacionalističkog (orjunaškog) svjetonazora, te duboko slizani sa stranim gazdama, onda je odatle nemoguće išta očekivati. Ali od jedne državotvorne stranke – koja je u međuvremenu izgubila i vlast i, dobrim dijelom, državu – može. Dosta toga još mogla bi učiniti i Crkva u Hrvata; nešto i čini, ali drugi su u tome pozvaniji.

Jedan mudar političar je rekao „više bih volio imati medije bez vlasti, nego vlast bez medija“. To znaju i strani gazde i zato drže Hrvate podalje od njih. Vidjeli smo kako je na tu (i medijsku) prijevaru pristao Ivo Sanader i zato će, što god da mu se presudi, otići u famoznu „povijesnu ropotarnicu“. Karamarko – ako želi „retuđmanizirati“ svoju stranku i cijelu državu – morat će, kako god zna i umije, nešto uraditi i na pohrvaćenju medija. Ako sve ostane po starom – znat će se vrlo brzo da je i on odabrao Sanaderov put.

I konačno: u cijeloj ovoj priči ključno mjesto ipak ima hrvatski narod, koji već dugo i suviše lako pristaje na ulogu pitomih ovaca velikih korporacijskih medija. On, ako i nema moć, znanje i novac da sam sebi stvara medije, onda barem ima jedno snažno oružje: bojkot. Krajnje je vrijeme da prestane plaćati svoje vlastito porobljavanje. Narod, naime, ipak na koncu ima vlast – ali i medije – upravo onakve kakve zaslužuje.


Akcije

Information

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: