GONGOVSKO VIĐENJE KARAMARKOVIH BUDUĆIH POTEZA, PROTKANO MARKSISTIČKOM FILOZOFIJOM

24 05 2012
Za razliku od Milanovićeve retorički dezideologizirane koalicije, Karamarko zacijelo neće odustati od teške baražne vatre ideologije. To bi moglo sivilo kvazi-socijaldemokratske ideologije konačno istjerati na čistac i prisili na izjašnjavanje, piše Vesna Kesić, aktivistica i članica Vijeća GONG-a

 


Vesna Kesić
Objavljeno 24.5.2012

 

Dok su ostali mediji i komentatori u kladionačarskom žaru nagađali tko će biti novi predsjednik/predsjednica HDZ-a, i najviše tipovali na Karamarka,  komentator Novog lista, Jasmin Klarić nekoliko dana prije stranačkog izbornog sabora, napisao je: („Kosor&Karamarko – bujanje mraka“, NL 18.6.) : „Za HDZ, i za ovu zemlju uopće nije bitno pitanje tko će na nedjeljnim izborima u toj stranci odnijeti pobjedu. Sve dok dvojac K&K bude među onima koji će – izgubiti“ (naglasak moj, V.K. ).

Njihovu nedemokratičnost autor je prepoznao u odbijanju sučeljavanja u emisijama javne televizije, ali i „hereditarnom strahu“ iste da sučeli preostala 3 kandidata. Što je doista čudna programska odluka informativnog programa HTV-a, kad je već odlučio da stranačke izbore pretvori u političku temu od nacionalnog interesa koja je gotovo svih šest mjeseci, koliko su izbori trajali, dominirala informativnim programom. Ali što bismo onda tek mogli reći o netom održanim izborima za predsjednika SDP-a? Koliko je televizičan i javnosti zanimljiv taj oblik stranačke demokracije i jesmo li i te izbore trebali gledati na javnoj televiziji?

Izbori u HDZ-u, čak i ako je njihova prisutnost u javnosti bila predimenzionirana, ipak jesu iznimno važni za hrvatsku političku scenu. Ne samo zato što je riječ o središnjoj stranci u političkoj povijesti države, koja se nužno mora demokratizirati i evoluirati u jednu normalnu kršćansko-demokratsku stranku, nego i zato što je prilično predvidljivo da će još dosta dugo HDZ i SDP biti stranke koje će davati obilježje izvršnoj vlasti i sveukupnom političkom i ekonomskom životu zemlje.

Nije se teško složiti s tvrdnjom da je demokratska struktura vodećih političkih stranaka, kao i demokratični habitus njihovih lidera koji se ogleda i u odnosu spram javnosti, važan faktor u formiranju demokratske političke javnosti. Pitanje je, međutim, što je sve moguće upisati u pojam stranačke demokracije. Milan Kujundžić, koji je izbore izgubio za samo stotinjak glasova, u 3. Dnevniku HRT-a ( 23. svibnja) objasnio je da demokratizacija HDZ-a za njega znači, doslovno, pobjedu nad bezbožnicima.

Za razliku od politički priprostog i doslovnog Kujundžića, Karamarkov govor na Saboru bio je suptilno impregniran ideološki zapaljivim, ali značenjski potpuno ispraznim sklopovima.  „Nova hrvatska neovisnost“,  „moderno domoljublje“, obnovljeni HDZ kao spasitelj u beznađu i bezumlju. Tome je dodao, puno „povrataka“ –  povratak temeljima i utemeljitelju, nacionalnim interesima i svetinjama, snažnom i odlučnom HDZ-u; to je Karamarkov politički program.

Da već ranije, s margina njegove kampanje nisu doprli i neki konkretni sadržaji tog modernog domoljublja, poput žestokog antikomunizma, bleiburškog „kroatizma“ i otvorenog šovinizma koji graniči s rasizmom u prijeziru prema „anti-hrvatskoj“ kulturi Žikinog kola, njegov bi govor ostao potpuno lišen sadržaja, niz lebdećih označitelja čiji je retorički potencijal baš u tome da u njih svatko može upisati vlastite političke i ideološke fantazme. Međutim, u tom govoru visoko je kotirala i demokratizacija HDZ-a, definirana kao „HDZ zajedništva i prijateljstva“, što je netom nakon izborne pobjede zaokruženo u reformatorsku cjelinu „demokratizacija, decentralizacija i konsolidacija“.Ponovo ni riječi o tome kako će to sve ostvariti.

No, dok su medijski komentatori spekulirali o  smjenama i gubitnicima, Karamarko je počeo naglašavati  proceduralnost i odlučivanje na stranačkim tijelima, umjesto njegovom svemoćnom voljom. Što će to značiti u praksi stranačkog života tek treba vidjeti, ali u stvarnosti, HDZ je uvijek bila „decentralizirana“ stranka koja se oslanja na klijentelistički ustrojene i interesno povezane  regionalne i lokalne strukture. Istodobno dubinski nedemokratična, utemeljena u patrijarhalnoj hijerarhiji očinskog autoriteta, na autoritarnim vrednotama, čistkama i izbornom inženjeringu, umjesto demokratskih procesa i izbora.

Činjenica je da su se neke stvari promijenile već time da se, po prvi puta u povijesti stranke, za njenog predsjednika natjecalo više kandidata koji nisu bili eliminirani zakulisnim potezima, pa čak i nasilnim mjerama. No baš je to stranku sviklu na čvrstu ruku dovelo do raskola i ruba raspada. Što, pak, govori da nije članstvo, pa čak ni rukovodstvo stranke ono koje će – uvoditi demokraciju. Bit će to čvrsta ruka novog predsjednika, a ne demokracija odozdo. A novi je, predsjednik već spomenutom zajedništvu i prijateljstvu počeo dodavati nova značenja nove HDZ-ove demokracije.

Najavio je zaustavljanje frakcijskih borbi – „stranka sebi ne smije dopustiti bilo kakvo razdvajanje u ovom ozbiljnom i preteškom trenutku“ – iako su moderne demokratske stranke priznale frakcije kao legitiman oblik stranačkog života,  za čime se je poveo i SDP, koji je frakcije formalizirao u Statutu. Definirao je i domete prava na različito mišljenje:  „O različitim mišljenjima uvijek možemo razgovarati, ali kada iziđemo kroz vrata van, onda je mišljenje većine“, što, pak, neodoljivo podsjeća na praksu demokratskog centralizma, supstitut demokracije kakva je vladala u SKJ.

Ključno će, međutim, biti što Karamarko podrazumijeva pod konsolidacijom stranke? Za promatrača izvana, konsolidacija HDZ-a trebala bi značiti nešto vrlo slično onome što se podrazumijeva pod konsolidacijom hrvatskog biračkog  tijela – definirano članstvo. Tko je posljednji puta, ako ikada, imao uvid u navodnih 250.000 članova stranke? Ispunjavaju li oni osnovni uvjet svakog stranačkog članstva –  plaćanje članarine? O tome Karamarko nije još rekao ni riječi.

Toliko o demokratizirajućim namjerama novog predsjednika HDZ-a, za sada. Činjenica je da o Tomislavu Karamarku šira, pa i bolje upućena javnost,  zna malo,  gotovo ništa. Poznata je njegova politička biografija sa zaleđem u represivnom aparatu, sigurnosnim službama i policiji, što za demokratsku kulturu nije najbolja referenca, s obzirom na uvid u podatke koje bi mogao instrumentalizirati u zakulisnim igrama moći. On tu mogućnost odbacuje pozivajući se na (uzorne?) političke karijere Vladimira Putina i Sarkozyja.

Internetsko „podzemlje“ doduše bruji mnogo težim optužbama i insinuacijama, koje Tomislav Karamarko demantira spominjući samo one najnebuloznije, ali šuti o onima koje bi, u ozbiljnoj demokraciji, trebali istražiti i eventualno demantirati DORH i USKOK. Poznat je i po tome da je, kao ministar policije, protiv dvojice blogera podnio kaznene prijave, što je vjerojatno svjetski presedan, s obzirom na nerazmjer moći. DORH je te prijave odbacio, pa Karamarko sada protiv blogera freelancera vodi građanske parnice.

Još tijekom izborne kampanje novinarka Večernjeg lista Ivanka Toma (V.L., 19. svibnja, „Što znamo o Karamarku“ ) zaključila je da o tome kako će rješavati nagomilane probleme,  što misli o ekonomskoj krizi i što nudi kao izlaz, kakvu će politiku voditi prema EU i prema regiji, kakvu bi vodio socijalnu, fiskalnu i monetarnu  politiku, ne znamo ništa. Tokom čitave kampanje, izbjegavajući sve utjecajne medije, a ne samo javnu televiziju, nije se doveo u situaciju da odgovori niti na jedno konkretno političko ili životno važno pitanje. U Karamarkovu ideologiju možemo projicirati sve što nam padne napamet, u dijapazonu od ekstremno desnih polazišta do desnog centra na kojeg se i sam poziva.

Real-političari s vladajuće scene su, međutim, suzdržani. Milanović je iz Chicaga poručio da izborni proces u HDZ-u promatra tek kao rezultat još jedne utakmice i time rekao manje nego o izborima u Srbiji. Čačić je bio nešto konkretniji primijetivši da je izborna retorika nešto sasvim drugo od djelatne pozicije vlasti (trebalo bi mu vjerovati, jer o tome on zacijelo zna mnogo) pa je čak i relativno radikalni Lesar rekao da treba pričekati i vidjeti koji će mu biti konkretni politički potezi jer se ipak radi o „specifičnom“ izbornom tijelu, kojemu je Karamarkova retorika bila upućena.

I dok se lokalni političari prema Karamarku ponašaju slično kao i svjetski promatrači prema izbornoj pobjedi Tomislava Nikolića, s puno obzira i opreza, on sam njima najavljuje bespoštednu borbu, doduše i dalje okarakteriziranu domoljubljem, umjesto političkim sadržajima: „Prošlo je vrijeme komocije, neodgovornosti i eksperimentiranja s (našom) Hrvatskom“.

Iako je svima jasno da kampanja za sljedeće izbore, najprije lokalne, a potom i parlamentarne, počinje već sutra, za sada se konfrontacija između vladajućih i obnovljene, „jake i demokratizirane“ opozicije može naslućivati jedino u polju ideologije. A to je područje u kojem je vladajuća koalicija najslabija. U srazu kontradiktorne ekonomske i socijalne politike, gdje je najavljena socijalna demokracija (Plan 21) gotovo potpuno kapitulirala pred kontroverznom konkretnom ekonomskom politikom prvog potpredsjednika (koji državni intervencionizam kombinira s osobno mu vrijednosno bliskim neoliberalnim kapitalizmom  i potiče daljnje jačanje korporativne oligarhije),  Zoran Milanović, kao reprezentant  socijalne demokracije, mogao bi se naći na brisanom prostoru.

Milanovićeve poruke sa summita u Bruxellesu, odakle je na pitanje jesu li mu bliža Hollandova ili Merkelina rješenja evropske krize, odgovorio jednom besmislicom, tj. da to ne promatra kao osobni sukob (sic!) i jednom pitijskom enigmom – mi smo i za razvoj i za fiskalnu disciplinu. Njegov posljednji ozbiljniji javni nastup, govor na Danima poduzetnika, na stranicama Vlade objavljen je pod naslovom „Uvest ćemo red i širiti prostor slobode” (?!) i podjednako je plutajuće besmislen kao i Karamarkove floskule.

No, za razliku od Milanovićeve retorički dezideologizirane koalicije, Karamarko zacijelo neće odustati od teške baražne vatre ideologije, čak i ako ju donekle omekša.  To bi moglo imati i jednu poželjnu posljedicu, to jest da ideološki bricolage i sivilo kvazi-socijaldemokratske ideologije konačno istjera na čistac i prisili na izjašnjavanje, a potom možda i na promjenu političkog diskursa.

Jer ideologija nije isključivo „mistificirana svijest“, nego je, kako je to i sam Marx tvrdio, pokretačka snaga, smisaoni i emocionalni naboj koji ljude pokreće i organizira. Ona se ne iscrpljuje u „prepucavanjima“ oko ustaša i partizana (što ionako nije tek puka ideološka magla, već  i mjesto kritičke prosudbe vlastite, itekako žive prošlosti, umjesto oportunizma relativiziranja svega i svačega). Ako u Hrvatskoj, u vrlo dogledno vrijeme, ne dođe do poboljšanja ekonomskih prilika, i to za većinu građana, što je, pak malo izgledno, radikalizacija političke scene bit će neizbježna. Izbjegavanje sukoba s Karamarkovom i njemu bliskim ideologijama i naguravanje oko centra, još će više oslabiti politiku SDP-a, ma kakva ona bila.

U takvoj situaciji, ishod sljedećih izbora, na kojima bi Karamarko ogorčenom i gnjevnom puku umjesto praznih fraza mogao ponuditi neku inačicu „nacionalnog socijalizma“, koji će, kao i onaj povijesni, ali i onaj iz ne tako daleke prošlosti, ostati u funkciji korporativnog kapitalizma, a tehnologiju vladanja krene zasnivati na vještinama i znanjima stečenim u represivnom aparatu, lako je zamisliv.

Sve će, dakako, ovisiti i o razvoju globalne krize i evropskim rješenjima, ali sudeći po trenutku, ovakav je scenarij moguć. Hrvatsko biračko tijelo možda više i nije tako dubinski nacionalističko kao na primjer srpsko. Ali nije niti politički prosvjećeno niti bezuvjetno sklono demokratskim rješenjima.


Akcije

Information

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: