JOŠ JEDAN POZIV KUJUNDŽIĆU I PRGOMETU NA NESEBIČNOST RADI ISTINSKE NOVE POMIRBE U HDZ-u

10 05 2012

NOVA POMIRBA, A NE TRULI KOMPROMISI

 
Nema vjerovanja u politici, ali je povjerenje suradnika prvi preduvjet uspjeha pojedinca

Dugo je odzvanjala jedna riječ nakon II. Vatikanskog koncila. Iako se odnosi prije  svega na nadvremenost Pisma, na tumačenje vječne Riječi danas i ovdje, AGGIORNAMENTO ili posadašnjenje možemo tumačiti i kao potrebu inkulturalizacije poruke koja je dana „Ocima po prorocima“, svim narodima i svim naraštajima, s jednako aktualnom porukom nama ovdje i sada.. Kad bismo jednu sliku iz današnjih čitanja pete Vazmene nedjelje preveli na način blizak jeziku i razmišljanju novih naraštaja, onda bismo vjernog Isusova nasljedovatelja Barnabu opisali kao „čovjeka od povjerenja“, kao potpunog „insajdera“ koji zna više od drugih jer je blizak Učitelju, jer mu je vjeran od početka, jer je izgradio povjerenje kod drugih. Kad takav pravovjerni, neupitni autoritet  za nekog tvrdi da je „naš“, da ne trebamo imati straha od njega, kao što je Barnaba u današnjoj poruci Djela apostolskih izjavio za Savla, prestaju sumnjičenja i optužbe, prestaju ispitivanja i nevjerice, nastupa povjerenje. Riječ koja u hrvatskom jeziku i etimološki ima korjen u vjeri, ne u znanju, ne nužno ni u iskustvu. Savao je gledao kako bi se priključio učenicima u Jeruzalemu, ali mu oni nisu vjerovali. Dok Barnaba nije ispričao kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Ostali učenici su znali da to nije ono što bismo danas nazvali „spin“, imali su povjerenje u Barnabu pa su zbog toga prihvatili Savla. Kako je među učenicima bilo i onih koji su ranije čuli za Savla, progonitelja vjere i vjernika, pitanje je što bi se dogodilo s kasnijim Gorostasom vjere, da nije imao svog Barnabu.

 

NOVA POMIRBA A NE TRULI KOMPROMISI

 

Kad je don Anto Baković stao uz Franju Tuđmana, neki su se pitali u dobroj vjeri, neki sa zlobom u srcu, što svećenik ima raditi u politici. Navlastito kad je don Anto usporedio Franju s Mojsijem koji će „izvesti narod svoj iz ropstva nemila“. Danas u politici u Hrvatskoj i u okruženju mnoge pojave i rijetki ljudi podsjećaju na vrijeme kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina. Crveni bi opet, kad bi mogli, predali oružje nekoj zajedničkoj teritorijalnoj obrani, opet bi Hrvatsku integrirali u nove-stare zajednice, plačući i danas što im je netko razbio dragu Jugu, taj „okvir za mržnju“. Liberali bi i dalje sanjali vjerni vlastitoj obmani o „pobratimstvu lica u Svemiru“, dok običan puk, uglavnom vjernički, sljedbenici navikli nekoga slijediti, traže svoj put, vapiju za vođom koji bi ih vratio u dane ponosa i slave. I tek što se u nekada narodnjačko- demokršćanskom HDZ-u pojavio povjesničar koji za sebe kaže da je „politički tuđmanist“, političar koji je kao mladić i sam bio sljedbenik i, po svemu sudeći učenik prvog predsjednika, počeli su prigovori „pravovjernih“, onih koji misle da su sami po sebi reinkarnacija F. Tuđmana, drugih koji misle da im krvno srodstvo jamči i politički auktoritet i trećih koji su svjesni da im je upravo ovaj i ovakav budući predsjednik HDZ-a, kakav je Tomislav Karamarko, najveća opasnost. Jer bolje od ostalih kandidata poznaje članstvo i utjecajne hadezeovce ali i većinu političkih protivnika s ljevice. Jer su svjesni da u svim elementima političkog umijeća nadilazi njihove salonske političke PR-oizvode, koji pobjeđuju samo kad „HDZ pobijedi samog sebe“ .

Karamarko je još uvijek politički Savao  onima u HDZ-u koji mu ne mogu oprostiti suradnju s Mesićem, Manolićem i Sanaderom. Njima možeš nabrajati na desetke i stotine političara koji su karijeru izgradili temeljem znanja, iskustva i veza stvorenih tijekom rada u obavještajnoj zajednici, oni će Karamarku upravo to zamjeriti. Ne smeta im takvo iskustvo ni kod oca i sina Tuđmana, nije im smetalo ni tajno stečeno iskustvo iz tog svijeta, Ive Sanadera i velike većine svih dosadašnjih hrvatskih ministara i zastupnika. Ali ono što je bilo prednost  G. Bushu, Kinkelu, Sarkozyu, Kučanu, ako hoćete i mnogim papama koji su kao kardinali i biskupi radili u obavještajnom i diplomatskom koru Vatikana, to bi trebalo Karamarku postati kamen spoticanja na putu do vrha. Iako je u više navrata objasnio, u privatnim razgovorima i javno, razloge razlaza s Mesićem, iako Mesić priželjkuje kontinuitet na čelnom mjestu HDZ-a, „pravovjerni“ ne odustaju propitivati svaki detalj iz Karamarkove mladosti. Očito su i mediji i javnost njegovu kampanju za predsjednika HDZ-a percipirali kao utrku za predsjednika države, pa se tako prema njemu i odnose. Na paradigmi starih podjela u HDZ-u, jedni mu zamjeraju previše „sanaderovaca“ u timu (ne libeći se Antu Sanadera proglasiti „Ivinim bratom“??), drugi pak što dopušta bilo kojem političkom „pašalićevcu“ (opet lažno proglašavajući recimo Škorića i Ževrnju bliskim Doktoru), a on ustrajno i jednako za suradnike poziva i Jandrokovića i mladog Tušeka, i J. Mesića i Antu Zvonimira Golema, i A. Raspudića i F. Lucića, itd. Pače, svjestan da mnogi hadezeovci samo iz inata glasuju za HDSSB. otvara vrata za moguću suardnju s njima, ako to bude prihvatljivo novom vodstvu HDZ-a u Osiječko-baranjskoj županiji.

 

SVAKI POLITIČKI SAVAO MORA IMATI SVOG ODANOG BARNABU

 

Javnosti je poznato Karamarkovo dugogodišnje prijateljstvo s mnogim svećenicima, ali njegov vjerni prijatelj koji ga poznaje, njegov politički Barnaba nije nitko sličan don Anti ni pokojnom fra Duki. Onaj koji pred njim krči put, koji je puno prije objave njegove kandidature za predsjednika vjerovao da će Tomislav pobijediti, onaj koji je od Nove godine obišao svaki HDZ-ov ogranak, obavio na tisuće razgovora s hadezeovcima i onima koji su to davno formalno prestali biti, je pitao branitelje imaju li prigovor na Karamarkovu kandidaturu, tražio mišljenje svog brata i australskih Hrvata kao i mnogih po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj i Americi. Branitelj s tako čistim ratnim putom, policajac profesionalac i u situacijama zbog kojih je riskirao karijeru, već sada puno više znači Karamarku nego je recimo Perica Jurič značio F. Tuđmanu. Hrvatima iz BiH, Milijan Brkić pak vraća vjeru da nisu zauvijek svi protjerani iz HDZ-a. Za razliku od pokojnog ministra Šuška, Brkić nema obvezu kadroviranja po nametnutoj pomirbi. Njegov izbor visokih časnika HV-a i osoba od povjerenja ne bi bio limitiran nikakvim negativnim naslijeđem ni dugovima prema onima koji su u svakoj partiji bili da bi ju „iznutra rasturali“.

Ako će Karamarko djelovati onako kako je to meni i širem krugu prijatelja kazao Milijan Brkić, a nikakva razloga nemam ne vjerovati u svaku njegovu riječ, jer je uvjerljiv, jer je povjerljiv i jer se dokazao kao vjeran i odan prijatelj, siguran sam da je ne samo HDZ dobio sposobnog i čvrstog predsjednika s vizijom, nego je i Hrvatska dobila budućeg jakog i stabilnog predsjednika Vlade ili države. Predsjednika koji će znati promovirati i (o)braniti novu hrvatsku neovisnost. To sam napisao prije nego se znalo tko će se sve kandidirati, to ponavljam i danas, tjedan dana uoči Sabora. Isto će ovih dana zasigurno potvrditi i predsjednici ostalih demokršćansko-narodnjačkih stranaka i neovisni pojedinci kao dr. Dodig, dr. Jurčević, Zvonko i Julien Bušić, Ruža Tomašić, D. Srb i drugi. Bitno je naglasiti da će u Karamarkovom širem timu biti svakako mjesta i za Kujundžića i Prgometa,Miloševića  i Milinovića te da nitko nikada više ne će  biti „brisan iz članstva“, niti će biti novih podjela koje priželjkuju neprijatelji HDZ-a.

Ivan Baćak/benedikt.hr


Akcije

Information

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: